«I Riječ je tijelom postala
i prebivala među nama.»
Iv. 1, 14
Mi kršćani ne vjerujemo u neku vanzemaljsku silu ili biće, nešto, što bi nam bilo nedokučivo, nepretpostavljivo, koje živi u prirodi ili posvuda kao ljudska predodžba, a obitava u dubinama svemirskim. Jer to nije Bog – On nije nešto, nego netko, osobnost više sile vječnosti, bez počela i bez svršetka opstojnosti, kojeg u obličju tijela s obrazom vidješe ljudi, i vjernici i nevjernici.
Porođenjem Isusa, sina Marije, koja živješe u Galileji, postade Bog svakom ljudskom biću opipljiv. Koji ga se dotaknuše, ozdravljahu od boli duše i tijela – pohodiše ga mnogi žudeći za okrijepom zdravlja. Dodirom govorahu neki – prorok je to, čovjek od Boga; drugi spoznaše da je on taj, kojeg navijestiše pisci svitaka svetog Pisma, svjedoci velebnih božjih djela i vjernici isusovi iz nadahnuća Duha božjega:
— u prvoj knjizi Biblije, u svitku postanka 3, 15 – Neprijateljstvo ja zamećem između tebe (zavodnika) i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.
— u svitku Ponovljenog zakona 18, 15-16 napisa Mojsije, prorok u Izraelu, kojega je Bog poznavao licem u lice (Pnz. 34, 10) – Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospod, Bog tvoj: njega slušajte!
— u drugom samuelovom svitku čitamo nagovještaj proroka Natana pred Davidom 7, 16 – Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda;
— Kralj David spozna izrijeku vječnoga kraljevstva, ne kao plod tijela svojega, već kao priznanje vjere svoje, i opjeva kao vlastitog sina Boga svoga u 110. psalmu – Riječ Gospoda mom Gospodu: «Sjedi mi z desna».
— proroci iz nadahnuća navjestiše – Sâm će vam Gospod dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i zvat će ga Emanuel, s nama Bog! (Izaija 7, 14)
– Kad rodi ona, koja ima roditi, on će rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemaljskih. On – on će biti mir! (Mihej 5, 2-4)
— Koji ga iz viđenja spoznaše, osvjedočiše – Ta nismo vam navijestili snagu i Dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina! Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori. Tako nam je potvrđena proročka riječ
(2. Petrova poslanica 1, 16-19)
A mi im povjerovasmo, da oni (Iv. 1, 14) vidješe slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Boga, Oca svoga – pun milosti i istine. U posvećenoj kupelji životvorne vode Duha Svetoga primismo na dar razbora vjere spoznaju, koju samo Bog daje (Mt. 11, 27) – jer nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. U toj vjeri i mi spoznasmo slavu njegovu, i gledamo u Isusu Krista božjeg, pomazanika ili mesiju gospodnjeg, našeg oktupitelja.
Već je i onda pri njegovom prvom pojavku bilo nevjernikâ, koji ga vidješe i ne spoznaše, koji ga čuše i ne razumiješe, koje silna djela i čuda ne uvjeriše, kao i danas, kojima su ove riječi, nama svete, njima bajke za nerazumne, da bi opet rado zanijekali Spasenje ljudskog roda i izrugivali i najradije po nahođenju svog mudroslovlja kršćanstvo poput Spasitelja našeg povijesti i prošlosti predali.
Svetkovinu utjelovljenja Sina božjega slavimo u otajstvu ili tajni, u kojoj božji Sin Oca svog slavi – Slavim Te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se Tebi svidjelo.
Stoga nam izvješće njegova rođenja nije ni legenda, ni bajka, a ni pripovjetka ili basna, već radosna vijest blagdanska.
Tako i mi svetkujući ovo presveto otajstvo duboke vjere i duhovnog pogleda na Krista pjevamo i ispovijedamo:
Narodi nam se Kralj nebeski!
|
