Razmatranje

Što je bilo prije – jaje ili kokoš?

Mnogi, skoro većina misli, da je najprije bilo jaje. Postoje čak i teolozi, koji javno i na svim medijima tvrde, da je život nastao iz jednostavne stanice. Svuda vlada dojam, da je evolucija nešto suvremeno, znanstveno dokazano, uvjerljivo i pametno. A u stvari radi se o nedokazanoj, dapače o nedokazivoj teoriji. U znanstvenoj argumentaciji uvijek se rabi teoretsko sredstvo ili teorem, koje valja ili eksperimentalno dokazati, a ako to nije moguće, onda argumentirati kroz druge znanstvene discipline.

Evolucijski nastanak i razvitak nije moguće dokazati niti laboratorijskim, a niti povijesnim postupkom. Ta ne može se umjetno iz ribe razviti bilo koje biće, koje bi napustilo vodu i kretalo se kopnom dišući zrak – još manje se pod laboratorijskim uvjetima može od majmuna, pa niti od majmunskih gena, napraviti čovjek. Stoga evolucionisti pokušavaju argumentirati kroz druge znanstvene discipline, primjerice arheološki. Međutim niti arheologija, a niti materijalna znanost o čovjeku – antropologija, ne donesoše dokaz. Njima nedostaje poveznica između čovjekolikih majmuna i humanoida ili pračovjeka, takozvana karika u evolutivnom lancu.

Zasnovatelj evolucijske teorije bio je Charls Darwin, jedan glasoviti engleski biolog u XIX. stoljeću. U laboratorijskoj praksi gledao je kako se osnovne stanice umnažaju dijeljenjem i višestrukim biološkim proučavanjima uvrstio je u prirodnu znanost, u biologiju i biološku subdisciplinu – evoluciju. Od njegova vremena do danas ne bilježimo samo tehnološki razvoj! I u biologiji razvila se najmlađa znanstvena disciplina – genetika. Genetika je u međuvremenu toliko razvijena, da se već rabi u mnogim područjima naše svakodnevice. Iz genetskog otiska u forenzici može policija i onda identificirati kriminalnu osobu, kad ne pronađe otisak prsta. U medicini s druge strane genetičkim pregledom je moguće dijagnosticirati konkretna oboljenja ili moguće opasnosti po zdravlje pacijenta. Genetski kôd vrvi informacijama, i to od identiteta, pa o životnom vijeku, o zdravlju i o bolesti. Najinteresantniji su podaci o biološkom podrijetlu, koji sa visokim kvocijentom od preko 99% identificiraju svakome od nas majku i oca, a s nižim kvocijentom ispod 50% pripadnost određenoj obitelji sa informacijama i o precima majke, oca, baka i djedova. Pa čak ni genetskom manipulacijom nikada ne nastaje neko novo biće bez biološke prošlosti. Biologija kroz genetsku znanstvenu disciplinu nam kazuje, da jaje od kokoši dolazi, a da je evolucijski svjetonazor nedokaziva teorija, ili bajka za neuke.

Zašto se dakle tolika većina smatra mudrim stajući uz bok evolucijskoj legendi? Nekoć je ta većina u našoj zapadnoj svjetskoj hemisferi činila večinu vjerničke populacije. Jedan moguć odgovor je pouzdan – i prije, glavnina njih bila je u vjeri neupućena, neuka. Smatrali su da je onih 6 dana u prvoj biblijskoj knjizi Postanka identično sa našim uobičajenim računanjem vremena, da se radi o 12 dnevnih i 12 noćnih sati 24-satnog dana. Nisu spoznali, da je ovaj način računanja vremena stvoren u 4. dan postanka za budućnost, kada će se slaviti blagdani našeg spasenja, te su ih stoga arheološka istraživanja razuvjerila. Materijalni svijet je daleko stariji od antropološki evidentnih 6 tisućljeća materijalne kulture čovječanstva. Umjesto da ti razuvjereni pročitaju 1. biblijsko poglavlje, koje i tako nisu ispravno pročitali, okrenuli su se protiv božanske objave Svetog Pisma ili čak i protiv Crkve i kršćanstva. Jer jedni osporavaju Božju riječ kad pristaju uz pričice evolutivne paraznanosti, pa makar se kršćanima zvali, a drugi namjerno prodaju bezbožne fantazije kao znanost, živeći dobro od tog tržišta – u prosvjeti, politici i društvu, izrabljujući dobronamjerne neupućene male ljude.

70 svetopisamskih spisa, koje nazivamo knjigama, ne možemo čitati kao prirodoznanstvenu lektiru. Pa čak i čitanje na način duhovnih znanosti (povijest, filozofija i.t.d.) pretpostavlja akademsku naobrazbu. Primjerice u vrijeme komunističkog ateizma antropologija kao znanost materijalne kulture čovječanstva rabila je i biblijske tekstove za razumijevanje arheoloških pronalazaka i u samom sovjetskom savezu, gdje su antropolozi bili takorekoć najbrojniji po broju svih antropologa na svijetu. Mi kršćani čitamo sveto Pismo u duhovnoj kulturi vjere. Sv. Vinko lerinski upozorava da se na toliko načina može tumačiti Bibliju, koliko ima ljudi na zemlji – stoga naziva pouzdanim tumač u poimanju Crkve, što su svi, vazda i posvuda vjerovali, jer je samo to sveukupna duhovna osnovica ili katolička vjera. Kada razmatramo postanak u smislu Crkve, onda je za nas svekoliko Sv. Pismo jedna Riječ, a ne množina. Jedan je Logos i svi kršćani svih vremena posvuda bili su objedinjeni ponajprije u Kristu. Isus nam je ishod i upotpunjenje, prvi i posljednji, naša protologija i naša eshatologija.

Prije početka oduvijek je postojao Bog trojedni, Otac, Sin i Duh Sveti – jednobitan i stvaran. To ni jednom razumnom čovjeku kao racionalnom biću nije nerazumljivo, ukoliko poznaje barem najosnovniji nauk Crkve: svako ljudsko biće, svaki čovjek je stvoren na Božju sliku i priliku. U toj naravi svakog čovjeka nazivamo pojedincem, kao što i Boga u vjeroispovijedi priznajemo kao biće jednog bitka. Međutim i ljudska narav pojedinca je trojstvena u tri nedjeljive osobnosti, i to u cijelom tijeku prirodnog života – mi smo i u najzrelijoj dobi pred roditeljima djeca, prema ljubljenima zaljubljenici, a nasuprot djeci vlastitoj ili tuđoj uvijek staratelji. Naše trojedno biće doživljava jedinstvo u tajni ljubavi – i mi smo u slici presv. Trojstva, kojeg Bogom i ljubavlju zovemo, jedno u otajstvu ljubavi, bilo djece prema roditeljima, bilo bračnog jedinstva, bilo odgojiteljskoj prema mlađoj generaciji. Svako od nas zna, da se ljubav ne da opisati, niti kao jednostavni osjećaj sažeti, niti kao biološki proces analizirati, već samo jednostavno proživjeti i osvjedočiti. Tko trostruke ljubavi ne proživi, ne oživje, a tko ju svjesno doživi, spoznaje, da je Bog ljubav, a Krist život naš.

Početak nasta kad Bog sazda u svom podnožju, ispod nebeskih Nebesa, koja su van vremena i prostora, u vremenu nebo i u prostoru materiju, koja se biblijski uvijek naziva "zemlja". Apostol Pavao nas podučava da postoje 3 neba, kad u 2. poslanici Korinćanima (12, 2) napisa: »Znam čovjeka u Kristu, koji je prije 14 godina bio uznesen u treće nebo.« Početak vremena naznačuje postanak 2. neba, anđeoskog svijeta, u kojem se naših prolaznih tisuću godina biblijski jednim danom naziva. Materija je još uvijek bila prekrivena "vodom" ili otajstvom Duha Svetoga – u bibliji piše, da je Duh božji "lebdio" povrh tih voda. Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina poput bujice spasenja, da u krsnoj kupelji ponovno sazda krštenika, to jest da ga ponovo rodi. A tminu rasprši dan, koji nasta kroz Riječ »Neka bude svjetlost.« Stoga Isus razmatra (Iv. 8, 12) svoj pojavak u opipljivoj naravi i tvrdi: »Ja sam svjetlo svijeta. Tko iza mene ide, ne hodi u tmini, nego će imati svjetlo života.« Sve je dakle oživjelo iza njega, da zaživi u nestvorenu svjetlu, (Iv. 1, 3) »sve je kroz Riječ postalo, i bez nje ne nasta ništa što posta«. On je prvi, koji zasja, da bude prvi dan postanka, ne naše materijalno sunce, a kad se On povuče, nastaje noć, u kojoj sve miruje – »Valja mi raditi djela onoga koji me posla, dok je dan. Dolazi noć, kada nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlo sam svijeta.« (Iv. 9, 4-5)

Pračovjek za nas kršćane ne može biti čovjekoliko majmunsko stvorenje, koje bi nam dalo u naslijeđe životinjski genetski kôd. Krista apostoli nazivlju Adamom savršenim, od kojeg čovjek (hebrejski iš i iša) kasnije zvan Adam i Eva baštini "božanski gen", da može kako protološki tako i eshatološki biti božjim baštinikom, dakle da vlada svime, što mu Bog u materijalnom stvaranju povjeri, ali i za svršetak predodredi. Adam i Eva sazdani su kao slika savršenog Adama ili Krista i nebeske zaručnice isusove – Crkve. Crkvu zovemo majkom, jer u njoj otajstveno dobivamo vječni život uskrsnuća, a u Kristu spoznajemo Boga, kako naš Otkupitelj naviješta: »Tko je mene vidio, vidio je Oca.« (Iv. 14, 9) Adam i Eva bili su dakle u drugom, prenesenom ili duhovnom smislu praroditelji, kao Krist i Crkva – imali su najprije dva sina, Abela i Kajina, što je slika Božjeg naroda i svjetovnih ljudi, a poslije i sinove i kćeri. Po biblijskom izvješću Kajin se nakon bratoubilaštva povukao iz svoje obitelji i Bogu s lica, oženivši se i gradeći drugi, svjetovni grad, grad Henok.

Krist Crkvu sazda kao nebesku građevinu, grad zvan "Nebeski Jeruzalem", čija je slika u Jeruzalemu, gradu povijesti Božjeg naroda. U njemu za naše spasenje bijaše na smrt osuđen Isus, naš Spasitelj. Nebeski karakter stekli smo u njegovoj krvi i spoznali to kroz Božje poslanike, preko kojih je djelovao, govorio i pisao Duh Sveti. Sve, koje Mudrost Svevišnjeg ili Duh Sveti šalje, od Mojsija pa do apostola, nazivamo prorocima, a sa shodnim štovanjem Boga nebeskog poštujemo i njihova svjedočanstva. Prolazni Jeruzalem untaoč svojoj svetosti za Božji narod nije ispoštovao proroke, ubijao ih je kako tjelesno, tako kroz neprihvaćanje ili odbijanje i duhovno, pa i nas Onaj, po kome postadosmo, upozorava:

»Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste. Evo, napuštena vam kuća. Doista, kažem vam, odsada me nećete vidjeti dok ne reknete:

"Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!"«

(Mt. 23, 37-39)

 

Deutsche Version unserer Site für Mitgläubige, Freunde und Gäste

Ovaj prilog možete skinuti i u broširanom izdanju:

Postanak svega
Razmatranje